KULTURA

Mogu li zadarski bunkeri postati nova turistička atrakcija?

29.03.2022. | ZTC

Fortifikacijski objekt C-47 smješten na području Vidikovca uređen je za posjetitelje te predstavlja svojevrsnu informacijsku i polaznu točku za sve one domaće i strane posjetitelje koje zanimaju ratne fortifikacije 20. stoljeća.

Završetkom Prvog svjetskog rata i raspadom Austro-Ugarske Monarhije, uslijedila je talijanska okupacija Zadra koja je ozakonjena Rapalskim ugovorom iz 1920. godine. Od nekadašnjeg raskošnog glavnog grada provincije Dalmacija, Zadar je postao talijanska enklava na istočnoj obali Jadrana sa svih strana okružen hrvatskim življem.

Kako su u cijeloj Europi još uvijek bile svježe rane iz netom završenog rata i kako se osjećalo da bi se mogao dogoditi neki novi krvavi sukob, sve zemlje su fanatično započele s gradnjom niza fortifikacijskih utvrda. Iznimka nije bila ni Kraljevina Italija. Prvi fortifikacijski radovi na području zadarske enklave započeli su još u `20 godinama XX. stoljeća, ali tadašnji talijanski vojni vrh nije imao namjeru braniti Zadar već su malobrojne vojne snage samo trebale pružiti otpor dok se civili ne smjeste na sigurno. Za tu namjeru izgrađeno je nekoliko izviđačko-obrambenih karaula te se su trebali biti razvučeni kilometri bodljikave žice. Međutim, dolaskom fašista na vlast te sve jačim idejama o poimanju Zadra kao odskočne daske za daljnje osvajanje hrvatskih područja, početkom `30 godina dolazi do izgradnje brojnih fortifikacijskih objekata.

_{autor skice: Vladimir Tonić}

Dio je to sveobuhvatne izgradnje talijanskih fortifikacijskih objekata na području Alpa, odnosno od granice s Francuskom i Švicarskom do granice s Kraljevinom Jugoslavijom na području Rijeke i Zadra, a koja je započela nakon što je Ministarstvo rata dana 6. siječnja 1931. donijelo tzv. „Okružnicu br. 200“ koja je predviđala izgradnju triju obrambenih pojasa. Prvi pojas predstavljao je tzv. „pojas otpora“, drugi pojas bio je tzv. „sigurnosni pojas“, a treći pojas imao je namjenu prikupljanja topničkog naoružanja i pješačkih snaga namijenjenih za protunapad. Godine 1938. donesena je „Okružnica br. 7000“ koja je predviđala izgradnju manjih i jednostavnijih fortifikacijski objekata, a već 1939. godine donesena je „Okružnica br. 15000“ koja je uzimala u obzir sva dosadašnja građevinska iskustva, kao i iskustva proučavanja fortifikacija izgrađenih u drugim dijelovima Europe.

Prema talijanskim vojnim planovima, zadarski mostobran je trebalo dobro opremiti i popuniti s više desetaka betonskih bunkera i betonskih položaja za teške i lake strojnice, veći broj topničkih položaja, pješački položaji poljskog tipa s betonskim skloništima, gusto poredana minska polja s nekoliko redova bodljikave žice, protutenkovske prepreke na svim važnijim i tenkoprohodnim prilazima gradu, podzemna skloništa za ljudstvo i streljivo, te na kraju, kao posljednja crta obrane – duboko ukopane podzemne fortifikacije opremljene sa dvije do četiri čelične kupole naoružane dvijema teškim strojnicama te sa skloništima za vojnike i zapovijednike sektora i podsektora.

_{autor skice: Vladimir Tonić}

Gotovo sav zamišljeni rad na izgradnji fortifikacija dovršen je do 6. travnja 1941., s time da je ta izgradnja naročito ubrzana nakon ulaska Italije u rat sredinom 1940. godine, a trajala je sve do talijanske kapitulacije u rujnu 1943. Na taj je način Zadar, a prema mišljenju talijanskog vojnog zapovjedništva, postao sposoban podnijeti dugotrajnu obranu protiv koncetriranog neprijateljskog napada.

Talijani su obranu Zadra podijelili u dva sektora – kopneni i morski. Dok je morski sektor obrane bio jedinstven te se prostirao od Punte Bajlo na istoku do mjesta Diklo na zapadu, kopneni sektor obrane bio je podjeljen pet podsektora označenih slovima „A“ do „E“. Podsektor „A“ nalazio se na području između ceste Zadar-Diklo i ceste Zadar-Kožino. Podsektor „B“ nalazi se na području između ceste Zadar-Kožino te ceste Zadar-Ražanac. Podsektor „C“ nalazio se između ceste Zadar-Ražanac i ceste Zadar-Murvica. Podsektor „D“ nalazio se između ceste Zadar-Murvica i ceste Zadar-Babindub, a podsektor „E“ između ceste Zadar-Babindub i ceste Zadar-Bibinje.

Prilikom izgradnje fortifikacija maksimalno su korištene prirodne karakteristike terena na način da su sva uzvišenja korištena kao ključne otporne točke s kružno postavljenom obranom, a između navedenih otpornih točki nalazilo se nekoliko crta obrane. Dok se prva crta obrane mahom sastojala od najvećih betonskih bunekra, posljednja crta obrane bile su vješto kamuflirane podzemne utvrde s dvije do četri čelične kupole s mitraljezima. U pozadini su se nalazile topničke bitnice različitih djelovanja, skladišta streljiva te podzemno sklonište za zapovjedništvo obrane grada koje se nalazilo na području utvrde Fortini.

_{autor skice: Vladimir Tonić}

Osim velikih podzemnih utvrda s jednom do dvije prostorije za smještaj posade te s dvije do četiri kupole i hodnicima dužine do 100 m, na zadarskom području gradile su se i manje podzemne utvrde s jednom kupolom, armirano-betonska poluukopana skloništa, veliki betonski bunkeri sa stjenkama debljine do 1 m i krovom debljine do 2 m, srednji betonski bunkeri te mali armirano-betonski bunkeri s položajima za samo jednu tešku strojnicu. Najjednostavnji fortifikacijski objetki bili su ojačani poljski položaji sa ili bez čelične odnosno armirano betonske kupole i skloništem za posadu te kružni položaji od betona i kamena za jednu tešku strojnicu. Ukupno je na zadarskom području izgrađeno preko 260 različitih fortifikacijskih objekata, a danas ih je živo nešto manje od 250. Nažalost, širenjem grada ovi objekti polako nestaju.

revival-zadar-bunkeri

Prva neslužbena istraživanja ovih objekata bila su 2008.-2009. godine kada su gotovo svi postojeći bunkeri pronađeni, fotografirani i označeni na topografskim kartama. Prvi službeni projekt valoriziranja ovih objekata bio je EU projekt ATRIUM – Architect of Totalitarian Regimes of the XX Century in Europe`s Urban Memory 2014.-2018., a uslijedio je EU projekt REVIVAL INTERREG IT-HR 2014.-2020.

revival-zadar-bunkeri

Dok je prvim programom uz sudjelovanje Sveučilišta u Zadru obuvaćena samo jedna „bunkeraška“ ruta na potezu Bokanjac – Musapstan, drugim projektom, u kojem su sudjelovali Sveučilište u Zadru i Grad Zadar, stručno su obrađeni svi fortifikacijski objekti, a podzemna utvrda oznake C-47 koja se nalazi na području Vidikovca uređena je za posjetitelje te predstavlja svojevrsnu informacijsku i polaznu točku za sve one domaće i strane posjetitelje koje zanimaju ratne fortifikacije 20. stoljeća. Osim navedene podzemne utvrde, čija se revitalizacija radi sredstvima EU, uređuje se i okolni park s prekrasnim pogledom na grad Zadar i zadarski arhipelag.

revival-zadar-bunkeri

S obzirom na stalnu promjenu u turističkom mentalitetu, odnosno da se sve više teži aktivnom odmoru, za vjerovati je da će se i zadarski bunkeri svrstati na listu poželjnih fortifikacijskih destinacija te na taj način doprinjeti stvaranju dodatne vrijednosti.

Autor članka: Jurica Vučetić

Lokacija

Podijeli:
fb.
tw.
pi.
li.

Kroz suradnju, sinergiju te razmjenu znanja, vještina i iskustava do Zadra kao poslovno izvrsne sredine (dio prvi)

Brodarica kakvu još niste doživjeli